Osnovna škola "Vladimir Nazor" Adžamovci

Vrijeme je da naučite

Vrijeme je da naučite kada je, kako i zašto Europska unija nastala te da se upoznate s tijekom procesa ujedinjenja , tj. integriranja europskih zemalja . Sjednimo u vremeplov i vratimo se u prošlost ...

Trenutak kada je   proces povezivanja europskih zemalja započeo veže se za vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata . U to je vrijeme Europa opustošena ratnim razaranjima , stanovništvo je osiromašeno , izgladnjelo i strahuje od budućih ratova . Europske zemlje shvaćaju da dijele zajedničke probleme i međusobno odlučuju pokrenuti gospodarsku i političku suradnju-po prvi se put dobrovoljno udružiti u zajednicu kako bi stvorile bolju budućnost za nadolazeće generacije .

Osnivačice Europske unije

Godine 1951. Njemačka i Francuska odlučuju započeti zajednički proizvoditi i trgovati ugljenom i čelikom koji su bili važna sirovina ratne industrije . Ta se ideja svidjela Belgiji , Nizozemskoj , Luksemburgu i Italiji pa se svih šest zemalja sastalo u Parizu 1951. sa zadaćom da potpišu ugovor kojim stvaraju Europsku zajednicu za ugljen i čelik .

Zadovoljne rezultatima suradnje , spomenute su je zemlje odlučile ojačati i proširiti . U Rimu 1957. potpisale su novi ugovor kojim nastaje Europska ekonomska zajednica . Ideja je bila stvoriti zajedničko europsko tržište ne samo za ugljen i čelik nego i za sve ostale proizvode npr. prehrambene . Postupno sve članice Zajednice ukidaju carine kako bi razmjena proizvoda među njima tekla bez ograničenja . Iste godine nastaje i Europska zajednica za atomsku energiju . Od te tri Zajednice poslije se stvara Europska unija (EU) , a Francusku , Njemačku , Italiju , Nizozemsku , Belgiju i Luksemburg nazivamo "osnivačicama EU" . Godine 1981. Zajednici pristupa Grčka, a pet godina poslije Španjolska i Portugal.

Početkom 1990-tih Zajednica ima 12 zemalja članica. Godine 1992. Europska ekonomska zajednica mijenja ime i postaje Europska unija (EU).

Tako preoblikovana , Unija 1995. u članstvo prima tri nove članice - Austriju, Švedsku i Finsku. Dvije godine prije tog proširenja na sastanku u Kopenhagenu objavljuje se kriterij koje svaka zemlja mora ispunjavati kako bi postala članicom EU. Prema mjestu u kojem su ti kriteriji utvrđeni, nazivaju s kopenhaški kriteriji.

Svaka zemlja koja želi postati članicom EU, osim što mora biti europska, također mora:

1. razvijati demokraciju te štititi ljudska prava  i prava manjina

2. imati razvijeno gospodarstvo

3. biti spremna poštovati sve zajedničke ciljeve, odluke i zakone EU

Što je Europska unija

Europska unija je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana.

Današnja Europska unija rezultat je polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima Europskih zajednica pedesetih godina 20. stoljeća. Proces europske integracije započeo je kao sektorsko udruživanje država članica u sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik (osnovane 1952. Pariškim ugovorom), a nekoliko godina poslije proširio se i na druga područja: nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom) i na druga, široko definirana područja gospodarske suradnje u sklopu Europske ekonomske zajednice (EEZ).

EEZ i Euratom osnovane su Rimskim ugovorima 1958. godine. Iako je isprva integracija bila gospodarska u temelju joj je na oduvijek bila politička ideja približavanja europskih država. Gospodarska integracija doista je dovela do širenja suradnje i na druga područja. Današnja je Europska unija, osim za uspostavu i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograđenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući i kulturu, obrazovanje ili zaštitu zdravlja. Uz to, države članice u institucionalnom okviru Europske unije danas surađuju i u područjima koja se smatraju važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska politika, unutarnji poslovi i pitanja pravosuđa.

Europske su zajednice prerasle u Europsku uniju 1993. godine kada je stupio na snagu Ugovor iz Maastrichta. Ugovorom uspostavljena EU sastoji se od tri tzv. Stupa, koji se razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru među državama članicama.

Prvi stup čine dotadašnje Europske zajednice, koje zadržavaju pravnu osobnost i koje imaju nadnacionalni karakter kako u pitanjima odlučivanja o zajedničkim politikama, tako i u pitanjima odnosa prava nastalog na europskoj razini s internim pravnim porecima članica. Drugi stup čini suradnja država u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U sklopu trećega stupa, surađuju državne policije i pravosudni organi. Dva nova stupa nisu nadnacionalna, odnosno način suradnje među državama u novim nadležnostima Unije sličan je klasičnoj suradnji na razini međunarodnih odnosa - odlučuje se jednoglasno, a provedba usvojenih odluka ovisi o članicama.

Trojaka se struktura EU zadržala izmjenama Ugovora iz Maastrichta, Ugovorom iz Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. sve do 2009. Novu etapu u razvoju europske integracije obilježio je Lisabonski ugovor. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine a Europskoj uniji donosi moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski sporazum će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.

Osim širenja ovlasti, s vremenom se širilo i članstvo Europske unije. Integraciju je započelo šest europskih država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka koje su najprije osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, a zatim Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu. Godine 1973. pridružile su im se Danska, Irska i Velika Britanija. Grčka postaje članicom 1981., aPortugal i Španjolska 1986. Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU postaleAustrija, Finska i Švedska.

Najveće, i uistinu povijesno, proširenje ostvareno je 2004. godine. u Uniju je ušlo čak deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Cipar, Češka,Estonija, Latvija, Litvania, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Širenje članstva EU time nije završeno, 2007. pridružile su se Bugarska i Rumunjska.
Kandidaturu su za sada predale i Crna Gora,  Hrvatska, Island, Makedonija i Turska, a budući da je EU otvorena za članstvo svim europskim državama koje poštuju europske vrijednosti - slobodu, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te vladavinu prava - mogu se očekivati i nove prijave za članstvo. Potencijalne zemlje kandidatkinj su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Srbija.

Članstvo Europske unije širilo se upravo zbog toga što je Unija uspješno ostvarivala zadane ciljeve integracije, i pri tome, kako to jamči Osnivački ugovor, poštovala zasebne identitete članica.

Za uspjeh europske integracije uvelike su zaslužne institucije osnovane na europskoj razini. Političku funkciju, od osmišljavanja politika do njihovog pretakanja u pravno obvezujuće norme, imaju tri institucije: Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament. Uz njih, sve važniji politički pokretač integracije postaje Europsko vijeće, tijelo sastavljeno od predstavnika država članica na najvišoj razini, tj. u sastavu čelnika država i vlada.

Provedbu prava i ujednačenost njegove primjene nadzire Sud Europske unije, institucija koja je uvelike zaslužna i za pretvaranje Europske unije iz međunarodne organizacije klasičnog tipa u nadnacionalnu zajednicu država. Institucije EU obavljaju svoju regulatornu funkciju. Ovlasti, dakle, pripadaju državama članicama, a prenose se na zajedničku razinu temeljnim aktom kojim se Unija osniva. U područjima prenesenih ovlasti države članice svoju suverenost više ne ostvaruju samostalno, već zajednički s drugim sudionicama europske integracije. Upravo se iz tog razloga, u današnjem sve povezanijem svijetu model suradnje koji se razvio u sklopu Europske unije, pokazao idealnim sredstvom postizanja mira, stabilnosti i gospodarskog napretka.

HIMNA EU

Melodija himne Europske unije preuzeta je iz završnog stavka „Devete simfonije" skladatelja Ludwiga van Beethovena, koji je 1823. godine uglazbio „Odu radosti". To je djelo 1785. godine napisao njemački književnik Friedrich Schiller (izvorni njemački naslov: „Ode an die Freude"), čiji je cilj bio slavljenje ideala bratstva i ujedinjenosti čovječanstva.

1972. godine prihvaćena je kao himna Vijeća Europe s obzirom na to da „bez riječi, univerzalnim jezikom glazbe, ova himna izražava ideale slobode, mira i solidarnosti kojima Europa teži". Naime, iz navedene motivacije očito je da je izvorna zamisao bila ta da himna bude bez riječi, uzimajući u obzir i činjenicu da mnogo europskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata nije bilo oduševljeno himnom čije su riječi bile na njemačkom jeziku.

Čak i danas ta predrasuda nije potpuno prebrođena, niti je pjevanje himne potpuno prihvaćeno. Međutim, sve više se širi verzija himne pjevana na latinskom jeziku, koja je, osim što daje uzvišeni ton samom tekstu, potpuno neutralna.

Est Europa nunc unita 
et unita maneat; 
una in diversitate 
pacem mundi augeat.

Semper regant in Europa 
fides et iustitia 
et libertas populorum 
in maiore patria.

Cives, floreat Europa, 
opus magnum vocat vos. 
Stellae signa sunt in caelo 
aureae, quae iungant nos.

Dan Europe